Kad je došla ideja naravno dugo sam se lomio “bi-nebi” i naravno da je palo na “bi”. Sjeo za komp i preko Arkoda tražio adekvatno zemljižte koje mora naravno ispunjavati određene uvjete, a neki od njih su da nije privatno vlasništvo, da su riješeni imovinsko pravni odnosi, da postoji mogućnost izgradnje infrastrukture, dobra prometna povezanost i dalo bi se još nabrajati. I naravno našao. Provjerio u katastru da li je čisto i krenuo u “osvajanje”.
Puno se tu papirologije vadilo, puno se mailova napisalo, na puno se vrata pokucalo dok nisam dobio čistu sliku o zemljištu. Tada je trebalo dobiti to zemljište u zakup i tu počinju problemi po hrvatskog građana. Da bi se uopće mogao javiti na natječaj moraš biti pravna osoba ili obrt odnosno OPG. Za posao kojim se mislim baviti i širinu koju mislim pokrivati obrt i OPG su pre hm… i partneri sa kojima mislim poslovati kao obrt te gledaju neozbiljno a za OPG da i ne govorim. I tako se odlučio za d.o.o. Raspisuje se javni natječaj, javljam se i zbog nepotpune dokumentacije ne prolazim. Predobro za podizanje morala početniku. Odmah se javljam na drugi raspisani natječaj i poučen nedostacima iz prvog, ispravljam iste i prolazim. Dani ponosa i slave ! Mislio sam da sam obavio 50% posla a ja u stvari nisam bio niti na početku. U kratkom roku odrađujem još dva natječaja i konačno dobivam zemljište koje i koliko sam želio. Ta priča je trajala oko godinu dana pa čak i više. Moram tu naglasiti da sam u početku dobivao savjete da ću sa državnim institucijama pogotovo sa Hrvatskim šumama imati problema, međutim ja moram pohvaliti te ljude jer mi u niti jednom trenutku nisu radili problem, dapače pomagali su mi koliko je to bilo u njihovoj moći. To nisu bili nikakvi poznanici, niti sam do tih ljudi dolazio preko neke veze, nego kao običan građanin RH. Također i sa Ministarstvom poljoprivrede i šumarstva nisam imao nikakvih problema.
Skupivši svu papirologiju, javim se gradskim institucijama da krenem u sakupljanje papira od strane grada. Kad sam ja njima rekao da bi otvorio ptičji park odnosno zoo vrt, jbt!!! Nije još kod njih došla takva budala sa takvom idejom. Šta sad? Od kuda krenuti? Zoo vrt???? E tu je bilo navlačenja , uvjeravanja, objašnjavanja i na kraju i njima skidam kapu na ljubaznosti uloženom trudu, vremenu i strpljenju. Uspio sam ishodovati papire i kao pobjednik izašao iz još jedne administrativne bitke. To je već i druga godina prošla a ja još na papirima. I onda dolazi najtužniji dio funkcioniranja Lijepe naše.
Javljam se HBORU. Po njihovim uputama prikupio JOŠ papira, da ne zafali, napisao poslovni plan na ne znam koliko stranica a nikad u životu tako nešto nisam radio a i nisam imao koga pitati. Dati nekoj agenciji da ti napiše, opaliti će te po novčaniku. Ok, odradio sam to Google mi je bio od velike pomoći, i dođe taj dan i pošaljem sve u Zagreb. Prođe neko vrijeme i javi mi se neka fina tetka iz HBOR-a ako možemo malo porazgovarati da joj razjasnim još neke stvari. Odradili smo to i ja vidim veliku pizitivu i onaj feeling da će biti nešto od tog kredita. Nakon nekog vremena nazove me ta ista tetka koja je meni vodila predmet, da bi ona sa još dvije kolegice došla u Poreč vidjeti mjesto nastanka projekta Papago parka.
I stvarno došle tri tetke u službenoj Škodi.
Sačekao ih na benzinskoj i uputili se prema šumi. Računam ja one pročitale poslovni plan, pregledale sve papire i znaju da idu u šumu. Došli mi, parkiramo se, izađem iz kombija i čekam da izađu i one. I eto ih izlaze, kad ono sve tri tetke u štiklama?! Kontam, imaju u gepeku čizme. A k’o za inat dan prije padala kiša i tamo blato do koljena. Gledam ja njih, gledaju one mene. Gledamo se. Pita jedna(valjda neka šefica) “gdje je to”? Pokažem ja “evo sve ovo”. Tek tada su valjda shvatile gdje su došle. Uglavnom da ne duljim provedem ih kroz cijelu šumu po tek napravljenoj šetnici sa koje sam maknuo lišće koje je bilo kakva takva zaštita od blata. Jao, koje štikle na kraju naše šetnje :-D.
Poslikale one sve, slikale kombi valjda 10 puta jer im se sviđali natpisi Papago park i maskota i otišle. A ja mislio još neki ručak ili barem piće, ali nisu se dale. Da li profesionalne ili ih je bilo sram zalaziti u restorane sa onakvim štiklama, neznam.
Kad je i to prošlo bio sam malte ne siguran da sam dobio kredit. Još su mi neki dobri poznavaoci funkcioniranja HBOR-a rekli da je to to. I tada dolazi do izražaja mjesto vrijeme i država u kojoj živimo. Afera “Agrokor”! Pa jebote jel ja moram biti takav baksuz da pošaljem papire za kredit kada i Todorić? Naravno da nama malima šalju odbijenice a Todoriću odobravaju kredit od 380 mil. kn .Neću pisati koji sam iznos ja tražio jer me sram, odnosno nebi trebalo biti mene sram nego nekog drugog. Kao obrazloženje za odbijanje kreditiranja projekta su mi napisali “Po našoj metodologiji izračuna, Vaš projekt je visokorizičan”. Ne’š ti visokorizičan a ne iznosi niti 0.5% od Todorićevih 380mil. Da ne pričam o garancijama koje sam im dao. E tada shvatiš koliko je običan čovjek mali i bespomoćan. Srećom da sam borac i da je moj moto “Vivere militare est” pa neću lako odustati. Kako je teklo daljnje financiranje pisat ću jednom drugom prilikom kad zatvorim financijski dio, jer…. 😀
