Eto, ljeto se približavava i Papago team se polako sprema za početak svojih aktivnosti. Kao i zadnjih četiri godine tako i ove izlagat ćemo ptice na raznim mjestima po Istarskim gradovima, a svake večeri nalaziti ćemo se na porečkoj rivi, gdje se svi građani i gosti koji dolaze u Poreč mogu upoznati sa pticama, doznati nešto o njima, upoznati se sa projektom Papago parka te u konačnici fotografirati se sa pticama.
Ove godine ćemo na porečkoj rivi dati posebnu pozornost na projekt Papago parka jer se toj sagi koja traje već 5 godina nazire kraj. Tako će sa nama kao i prošle godine na rivi biti Loro i Thiago, a tokom dana na izlaganja idu u ispomoć DJ i Fich.
U dnevnom djelu spremili smo puno noviteta, za svaku lokaciju drugačije. Ovisno o potrebi i željama nastojimo prilagoditi se zahtjevima naših partnera kojih ove godine imamo više pa samim tim i zahtjevi su raznolikiji.
A riva u Poreču!!!!! Svaki dan novi ljudi novo iskustvo. Da sam ranije znao da je biti na ulici sa pticama i prezentirati i pokazivati koliko su to pametne i drage životinje, toliko opuštajuće i manje stresno, vjerojatno bi moj život išao u nekom drugom smjeru. S obzirom da sam 18 godina proveo na binama svirajući i zabavljajući goste u hotelima i restoranima, dolazak na ulicu(rivu) bilo je otkriće da ne kažem oduševljenje do te granice da mi je prve godine boravka na ulici bilo jako žao što završava sezona.
Naime osnovna razlika između hotelske svirke i boravka sa pticama na ulici je ta što si na svirci kao muzičar(zabavljač) u hotelu zbog gosta i njemu moraš podilaziti, zabaviti ga i često puta svirati ono što gost želi čuti, usudim se reći čak da moraš biti psiholog i znat odabrati muziku. Drugim riječima muzičar je u hotelu zbog gosta, imperativ je gosta zabaviti.
E na ulici(rivi) je sasvim druga priča. Mi tamo nismo zbog gosta, nego gosti dolaze do nas zbog ptica i to u startu mijenja na stvari. Ljudi dobrovoljno prilaze, žele vidjeti nešto što ne mogu vidjeti svaki dan kod kuće( neki i mogu), a da ne kažem fotkat se sa pticama i objaviti na društvenim mrežama.
Atmosfera je puno ležernija. Priča se samo o lijepim stvarima(pticama), ljudi vole čuti iz “prve ruke” kako je živjeti i raditi sa velikim papagajima i općenito je velika pozitiva. Naravno naiđe tu i tamo neki kreten ili kretenka pa ti malo naruše idilu, al’ dobro pa ne može sve biti perfektno.
Ima tu i smiješnih situacija pogotovo razna pitanja u kojima prednjače, talijani. Jedno od čestih njihovih pitanja je “Gdje ste našli ptice”? Prvo smo mislili da nas zaj……., pa smo se smijali na to, pa smo im počeli obješnjavati da su to ptice iz uzgoja i sve ono što prati takvu priču, ali kad smo shvatili da to poprima razmjere epidemije onda smo se počeli šaliti na način da smo rekli da smo”ptice našli u obližnjoj šumi” i da one kod nas lete slobodno, samo ih treba uhvatiti. Najgore što neki vjeruju i u tu priču.
S obzirom da su sve naše ptice socijalizirane i naučene na malu djecu, imamo tu mogućnost da i oni mali 2-3 godine mogu držati veliku aru na ruci. Djeca budu oduševljena, roditelji još i više jer stvarno dožive nešto nesvakidašnje, a to nam dokazuju kada se vrate nakon godinu dana i pokazuju nam slike od prošle godine kako su se slikali i žele se ponovo i ove. Kada ti se takve stvari događaju onda znaš da radiš dobre stvari.
