Čim sam krenuo u avanturu Papago parka znao sam da moram napraviti nešto posebno. Ptice su same po sebi interesantne ali to nikako nije dovoljno da bi prezentirao ljudima, barem ne ja.
I ono, kad sam ušao u šumu i počeo sa prvim čišćenjima počele su dolaziti ideje šta će kako izgledati, koji će sadržaji biti osim ptica, gdje će biti ulaz, kakva će biti ograda… i na kraju kako su mi dolazile ideje a zakon o očuvanju šuma je jasan, došla mi je luda ideja. Napraviti park koji će imati ispred naziva predznak “eko”.
Da bi mogao dobiti taj predznak moraš ispunjavati brdo uvjeta pa sam i tim putem krenuo. Prvo što sam napravio bila je šetnica u dužini 650 m glavne, te još oko 500 m sporednih. Jedna od glavnih značajki očuvanja okoliša je ne unositi ništa što nije prirodno, u prirodu. I to će mi biti vodilja u izgradnji, a kasnije i u održavanju parka. Kao što sam rekao prvo je napravljena šetnica.
Nju smo radili oko 10 mjeseci jer smo morali u zapuštenoj šikari probiti puteve, skinuti oko 5-10 cm humusa, motikama izvaditi korov i biljke koje su na trasi, te grabljama usitniti zemlju i pripremiti da priroda napravi svoje. Ukupno smo šest puta prolazili trasu sa raznim alatima dok nismo dobili zadovoljavajući rezultat.
Nakon toga smo pustili da mraz napravi svoje. Nakon mraza se zemlja usitnila i sve su se grude raspale te je nakon toga došla kiša koja je sve to dobru utabala, i eto ti šetnice. Dugo traje izgradnja ali se isplati. Sad će se mnogi pitati pa kako će se hodati po blatu kad kiša padne? Ne ostaje gola podloga!
Tražili smo i razmišljali šta bi stavili kao podlogu na šetnicu? Tlakovac nemogu nije prirodno, šljunak nije sastavni dio šume, o betonu da i ne pričam, i tako surfajući po internetu naletim na stranicu gdje se prodaju sjeckalice za granje, i sine mi fantastična ideja.
Malč ! Ionako imam previše otpadnog granja u šumi i ne znam što sa njim. Ubacim u sjeckalicu i dobijem perfektnu podlogu koja je mekana za hodanje, ne upadaju kotači dječjih kolica kao što je slučaj kod šljunka, ispod malča ne raste korov. Jedino moram kupiti sjeckalicu, a nije jeftina. I kupio je. To je stroj koji mi se isplatio u prva dva mjeseca.
Drugo pitanje je bilo kako izgraditi popratne objekte a da ispunjavamo eko uvjete. Tu nije bilo previše razmišljanja. Tri montažne drvene kućice i drveni paviljon. Ono sto će morati biti od metala jesu nastambe za ptice. I to bi mogli većinu konstrukcije napraviti od drveta, ali pošto se nalazi u šumi morali bi konstrukciju premazivati raznim zaštitnim sredstvima koja su otrovna za ptice i to ne spada definitivno u “eko”.
Također jedno od ekološki prihvatljivih rješenja su solarni paneli za dobivanje električne energije. Iako smo morali projektom predvidjeti priključak na gradsku infrastrukturu, u kasnijoj fazi, predviđeno je postavljanje panela.
Voda nam je potrebnija od el.energije te smo i za to pronašli rješenje potpisivanjem predugovora o izgradnji akumulacijskog jezera, u kojem će se skupljati slivne vode sa okolnih područja te distribuirati do nas “malih” potrošaća. I tu zadovoljavamo “eko” uvjete jer koristimo vodu iz prirode. Naravno da ćemo tu vodu koristiti za zalijevanje i napajanje ptica.
Jedna od bitnih kockica u tom mozaiku je izgradnja kompostane, tj. mjesta gdje odlažemo svu pokošenu travu i sakupljeno lišće. Na samom početku izgradnje parka, iskopali smo veliku rupu zapremine desetak kubika te u nju odlažemo lišće i travu te uz pomoć kiše i prirodnog procesa truljenja dobivamo kompost i “komposnu juhu” za prihranu biljaka tj. prirodno gnojivo, tako da ne koristimo ona umjetna kemijska gnojiva. I još će tu biti nekih interesantnih i praktičnih rješenja samo moram malo pustiti i za neki drugi post a i neko iznenađenje. 😀
