AGAPORNIS FISCHERI

Fenotip

Fisherova papigica pripada skupini malih papiga roda Agapornis. Otkriveni su 1800.godine, a prvi puta uzgojeni u SAD-u 1926. Ova vrsta ime je dobila po Njemačkom istraživaču Gustavu Fischeru. Standardni (divlji) primjerak ove papigice ima zelena leđa, poprsje i krila. Vrat im je zlatno žute boje i prema vrhu glave ide ka narančastom. Vrh glave je maslinasto zelen dok im je kljun žarko crven. Najgornji sloj repa ima ljubičasto ili plavo perje. Oko očiju imaju prsten bijele boje. Međutim, danas u uzgoju imamo mnogobrojne mutacije ove vrste papiga i moglo bi se reći da je teško pronaći jedinku koja bojama odgovara divljim rođacima u prirodi. Od mutacija danas u uzgoju imamo lutino Fišerovu papigu koja ima žuto tijelo i narančastu glavu. Također postoji mutacija koja nalikuje na lutino ali se razlikuje po tome što ptice u toj mutaciji nemaju crveno već crno oko. Mlade ptice jako su slične odraslima osim što boje njihovog perja nisu u potpunosti jasne i što na kljunu imaju tamnije oznake. Pripadaju manjim vrstama iz roda Agapornis, dužine oko 14cm i težine između 40 i 60 grama.

Život u divljini

Prirodno stanište Fišerovih papigica je malo istočno područje centralne Afrike, jug i južno od Jezera Victoria u Sjevernoj Tanzaniji. U sušno doba godine, neke ptice odlaze na zapad u Ruandu i Burundi u potrazi za vlažnim područjima. Jato se uglavnom kreće u krugu 1-2km i žive na travnatim područjima sa mnoštvo drveća. Fišerova papigica je brz i snažan letač a u vrijeme leta ispuštaju glasan zvuk doziva. Zbog toga pripadaju u skupinu glasnijih papagaja. Ova vrsta papigica jede različitu hranu, od sjemenja do voća. Ponekad uništavaju usjeve u potrazi za kukuruzom i barom.

Život u zatočeništvu

Fischeri su monogamne ptice i kada se jednom upare ostaju cjelog života zajedno. Ukoliko jedan od partnera ugine, najčešće od tuge ugiba i drugi. U prirodi to nije tako, jer ima puno jedinki u blizini i praktički nemaju vremena tugovati. Postaju spolno zreli nakon 8 mjeseci starosti pa sve do 5.-6. godine života. Mogu imati nekoliko nekoliko legla tokom godine. Za uzgoj Fischera u zatočeništvu jedan od preduvjeta je temperatura ne manja od 19 C. Potrebno je osigurati veću volijeru, kućicu za gnježđenje, te materijal od kojih Fischeri unutar kućica sami rade gnijezdo. Materijal od kojega rade gnijezda su najčešće vrbove grane. Ženka leže 3-6 jaja i inkubacija traje 23 dana. Mladunci napuštaju gnijezda sa 30-40 dana starosti, te dva tjedna nakon toga postaju potpuno samostalni. Pravilna ishrana mladunaca je preduslov dobrog zdravstvenog stanja. Od 20-ak dana starosti počinje im se nuditi mješavina hrane za male papigice,ali i drugu hranu kako bi na taj način naučili prevladati strah od hrane.

Razmnožavanje

Vrijeme parenja ove vrste ptica u prirodi je između siječnja i travnja te između lipnja i srpnja. Gnijezde se u visokim stablima visine između 2 i 15 metara. Jaja su im bijele boje i obično je u jednom gniježđenju od 4 do 5 jaja ali taj broj može varirati između 3 i 8 jaja po leglu. Ženka inkubira jaja oko 23 dana, a mladunci su spremni za odvajanje od roditelja između 38 i 42 dana. Ova vrsta ptica u oba spola izgleda jednako. Spolni dimorfizam nije vidljiv. Najbolji način da se otkrije spol ptice je DNK analiza. DNK analiza može se napraviti iz kapljice krvi ili analizom perja. Neki stručnjaci određuju spol ptice načinom na koji ona sjedi na prečki. Generalno, ženka sjedi na prečki sa većim razmakom među nogama nego je to kod mužjaka.