Jedina koja mi je vjerovala je bila moja obitelj. Čak niti gospodin Ivica kod kojeg sam kupio ptice nije potpuno vjerovao u uspjeh dresure. Nevjerica je bila tim veća što se ja time nikada nisam bavio pa je bilo ono “gle’ sad će on ptice trenirati”! E upravo nepodržavanje okoline meni je bio dodatni motiv da baš u tome uspijem i danas mogu reći da sam uspio. Sve nevjernike sam sj…o! I ne samo to nego sam stvorio priču koja je postala moj život i od koje danas živim, a odbacio sam skoro sve (osim muzike)šta sam radio i od čega sam prije živio.
I nemogu reći da je bilo lako. I nije bilo lako. S obzirom da kod nas u Hrvatskoj a i šire, treniranje ptica je velika nepoznanica, literatura praktički ne postoji. Blaženi Internet! Ali…
Ono što se može naći literature je na raznim web stranicama raznih “trenera” ptica iz SAD-a. Tako je bilo i tada samo još manje i skromnije. I tako sam i ja kupio knjige o treningu i socijalizaciji ptica od jedne gospođe iz SAD (predsjednica svjetske udruge trenera ptica). Knjige mi je poslala u PDF-u i to nekih 15-ak knjiga. Počeo ja učiti, i to bi izgledalo sve ok, da sam ja znao engleski. Ha, ali ja ‘ko tele buljio u sve one tekstove ( naravno bez ijedne slike) i probao odgonetnuti barem jednu rečenicu ali bez uspjeha. Jbg, u školi sam učio njemački, kasnije u turizmu sam se koristi njemačkim i talijanskim, a kad mi je trebalo nešto na engleskom onda sam zvao moju Ginu da mi prevodi. E, sad da ju pitam da mi prevede 15-ak knjiga o treningu ptica, izbacila bi i mene i knjige i ptice iz kuće. I tako sam ostao prepušten sam sebi i internetu. Sva sreća što se u ono vrijeme počeo razvijati Google translator ili ti ga prevoditelj.
Tako krenuo ja prevoditi. Probajte vidjeti kako danas prevodi Google!? Doslovno prevođenje, zamjene riječi, katkad mješanje rodova,…itd., e sad sve to vratite sedam godina unazad. Katastrofa! Kopiraš tekst, pejstaš ga u Google i slijedećih pola sata pokušavaš uopće dešifrirati šta piše, šta je pjesnik htio reći?. Ma ne prvi razred osnovne škole nego.. neznam. To nije ličilo niti na slovkanje. Riječi su bile totalno nepovezane. Kada si pročitao rečenicu uopće nisi mogao skužiti šta si pročitao. Strašno! Trebalo mi je brdo vremena da bi uopće skužio bit napisanog teksta. Ali malo pomalo i ja pročitao sve knjige. I danas kad prevodiš na Googlu moraš ispravljati, jer rečenice su prevedene doslovno. Al dobro, nekako sam to preveo i tada krenuo čitati prevedene knjige, i tada nastupa sranje. U svih 15 knjiga autorica nije ništa posebno otkrila što nisam pročitao na nekim drugim web stranicama gdje su tekstovi bili free. Ponavljanje nekih općenitih vježbica o kojima možeš pročitati i u “24 sata” u rubrici “kućni ljubimci”, zatim koja veličina nastambe je potrebna ako želimo nabaviti srednje veliku pticu, itd. Katastrofa! Šta sad? Potrošio novac na knjige a informacija niotkuda. Tada sam malo pomalo počeo čitati (preko Google prevoditelja) razne forume, web stranice,… i dolazio do saznanja te ih primjenjivati na svojim pticama. Upornost, tvrdoglavost, logika pa i neko opće znanje počeli su donositi rezultate. Ptice su počele slušati moje zapovjedi, počele su odrađivati one najjednostavnije vježbe, a ja sam se počeo spuštati na njihovu razinu razmišljanja i shvaćati kako one razmišljaju..
Krenulo sa ozbiljnijim treninzima. Naravno da sam neke osnove iz knjiga naučio ali večinu sam morao sam shvatiti. Malo pomalo počinjete povezivati vježbe za ptice i nalaziti zajedničku logiku. Nakon nekog vremena i ptica počinje također povezivati vježbe i tada treninzi postaju lakši i za pticu i za mene kao trenera. Tako su moje ptice naučile spremati igračke, igrati košarku, spremati novac u kasicu, dizati zastavu,…..itd.
Naravno da sam ponosan na to jer kada vidite takve rezultate nakon toliko rada i truda, neopisivo. Mislim da se sportaši tako osjećaju kada nakon godina treniranja ostvare zapažen sportski rezultat na nekom velikom natjecanju.
Socijalizacija ptica je pak priča za sebe. Nju sam počeo od prvog dana kada je prva ptica došla kod mene. Cilj socijalizacije je da se ptica privikne na ljude, zvukove, pokrete, okolinu,…itd.
I u tome sam uspio jer nemam nikakvih problema sa pticama kad dođem na druženje(bird encounters) u bilo poznatu ili nepoznatu okolinu. Socijalizaciju na ljude sam najviše trenirao unutar obitelji, a posebno sam ponosan što mogu sve ptice koje su socijalizirane, dati bilo kojem djetetu da drži, bez straha da će ptica nekome nešto napraviti. Postoje tu ograničenja koja učim ptice do kuda da dozvoljavaju, pa tako ne dozvoljavaju drugima osim meni da ih maze i dragaju po glavi i tijelu. Smatram da je mučenje ptica da ih svatko dira, jer sam vidio da neki kolege koji imaju ptice i upotrebljavaju ih za fotografiranje dozvoljavaju ljudima da si sami uzimaju ptice sa stalka, navlače i razvlače pa te jadne životinje nakon nekog vremena postaju nervozne, uznemirene žele ugristi ljude, te ih se mora maknuti i one najčešće završavaju ponovo kod uzgajivača. Upravo to ne želim raditi od životinja tako da mojim pticama upravljam jedino ja, te jedino na taj način mogu garantirati da ta ptica neće biti zlostavljana i da neće nikome ništa napraviti.
Da podvučem crtu. Ono što sam na početku rekao da trener nije biti lako, ali kada uspijete osjećaj je neprocjenjiv, a za sve ostalo tu je MasterCard.